Da, priznaje se — i to po jednostavnijim pravilima nego za odluku iz bilo koje treće zemlje. Isti onaj ugovor o pravnoj pomoći iz 2009. godine, koji oslobađa srpska dokumenta od apostila u Crnoj Gori i reguliše nasljeđivanje nepokretnosti, posebnim poglavljem — članovima 26–32 — rješava i pitanje priznanja i izvršenja sudskih odluka. Opšte pravilo: srpska građanska odluka priznaje se u Crnoj Gori (i obrnuto) ako je pravosnažna i izvršna, a sud koji ju je donio nije povrijedio ničiju isključivu nadležnost i uredno je pozvao stranu u postupak. Za odluke o razvodu braka, utvrđivanju ili osporavanju očinstva važi još jednostavnije pravilo — priznaju se bez ikakve provjere tih uslova. Ali priznanje nije isto što i izvršenje: da bi se stvarno naplatio dug ili podijelila imovina po takvoj odluci, poslije priznanja potreban je poseban korak — izvršni postupak, već po unutrašnjem zakonu zemlje u kojoj se imovina nalazi.
Srpska sudska odluka po pravilu jeste priznata u Crnoj Gori — ne automatski, ali po jednostavnijem postupku nego za odluku iz bilo koje treće zemlje. Osnov nije neki poseban „sudski“ sporazum, nego isti dvostrani ugovor Srbije i Crne Gore o pravnoj pomoći iz 2009. godine koji rješava i legalizaciju dokumenata i nasljeđivanje — samo jedno njegovo drugo poglavlje, članovi 26–32. Uslova ima šest, sud ih samo formalno provjerava i ne ulazi u suštinu spora; za odluke o razvodu braka i očinstvu čak i tih šest uslova otpada. Priznanje pritom nije isto što i stvarna naplata — za to poslije priznanja slijedi zaseban izvršni postupak po domaćem zakonu zemlje gdje se imovina nalazi.
Članovi 26–32 dolaze u ugovoru odmah poslije odredaba o nasljeđivanju (članovi 24–25, obrađeni u članku o nasljeđivanju stana u Crnoj Gori) — to je posljednji, peti blok „Drugog poglavlja“ („Pravna pomoć u građanskim stvarima“), koji nosi naziv „Priznanje i izvršenje sudskih i arbitražnih odluka“. Logika je ista kao kod legalizacije dokumenata: pošto između Srbije i Crne Gore postoji poseban dvostrani ugovor, za odluke koje dolaze baš iz jedne od te dvije zemlje ne primjenjuje se opšti postupak za „stranu“ odluku, nego posebni, blaži uslovi ovog ugovora — dok se opšti postupak (unutrašnji zakon svake zemlje) samo povlači u drugi plan, a ne nestaje. Član 26 pritom određuje krug odluka koje su strane dužne priznati i izvršiti: prvo, sudske odluke u građanskim stvarima u širem smislu; drugo, sudske odluke u krivičnim stvarima, ali samo u dijelu u kojem je sud odlučio o imovinsko-pravnom zahtjevu (na primjer, građanska tužba za naknadu štete podnesena u okviru krivičnog postupka). Drugim riječima, ugovor se ne ograničava na „čiste“ građanske sporove poput razvoda ili naplate duga po ugovoru — pod njega spada i imovinski dio odluke u krivičnom predmetu, ako je oštećena strana u njemu ostvarila pravo na naknadu.
Da bi odluka jedne zemlje bila priznata u drugoj, član 27 zahtijeva istovremeno ispunjenje šest uslova: odluka mora biti pravosnažna i izvršna po pravu zemlje u kojoj je donesena; predmet ne smije spadati u isključivu nadležnost suda zemlje u kojoj se traži priznanje; strana protiv koje je odluka donesena mora biti uredno pozvana u postupak i imati mogućnost učešća u njemu; po istom sporu između istih strana ne smije postojati ni sopstvena odluka suda zamoljene zemlje, ni već priznata odluka iz treće zemlje; u zamoljenoj zemlji ne smije već teći postupak po istom predmetu, pokrenut ranije; i, konačno, priznanje ne smije biti u suprotnosti sa javnim poretkom zamoljene zemlje. To je standardan skup filtera za međunarodnno privatno pravo — ali baš to što je propisan direktno u dvostranom ugovoru, a ne izveden iz opštih načela, daje predvidljivost: sud nema pravo preispitivati odluku po suštini, nego samo provjerava tih šest formalnih uslova. Član 28 ide korak dalje i za odluke o bračnim sporovima i o utvrđivanju ili osporavanju očinstva (materinstva) izuzima čak i tu provjeru — one se priznaju „bez preispitivanja uslova iz člana 27. U praksi to znači: srpska odluka o razvodu braka ne zahtijeva poseban sudski postupak priznanja da bi bila prihvaćena u Crnoj Gori kao činjenica — na primjer, prilikom sklapanja novog braka, podjele zajednički stečene imovine ili upisa u katastar nepokretnosti ranije upisanih na oba supružnika. To je zasebno i šire pojednostavljenje od onog koje daje član 21 (oslobođenje od legalizacije) — tamo je riječ o formi dokumenta, ovdje — o samoj činjenici koju odluka utvrđuje.
Posebny, član 29 proširuje sličan (mada ne identičan) mehanizam na arbitražne odluke u privrednim (komercijalnim) sporovima — donesene pred izabranim sudom, a ne državnim. Ovdje je predviđeno šest sopstvenih osnova za odbijanje priznanja, u velikoj mjeri paralelnih uslovima iz člana 27 za sudske odluke, ali prilagođenih specifičnosti arbitraže (prije svega, punovažnosti arbitražnog sporazuma i urednog sastava arbitražnog vijeća). Za vlasnike biznisa koji u ugovorima predviđaju arbitražnu klauzulu sa mjestom arbitraže u Beogradu ili Podgorici, to znači: odluka takve arbitraže takođe uživa pojednostavljeno međudržavno priznanje, a ne opšti režim priznanja stranih arbitražnih odluka. Članovi 30 i 31 opisuju već procesnu stranu pitanja: šta treba priložiti uz zahtjev za priznanje (prije svega — potvrdu nadležnog suda ili organa zemlje porijekla odluke o tome da je odluka pravosnažna) i kako je uređen sam postupak. Ključno pravilo iz člana 31: sud zamoljene zemlje ograničava se na provjeru uslova propisanih ugovorom i nema pravo preispitivati odluku po suštini predmeta — u postupku priznanja nema mjesta ponovnom raspravljanju o tome ko je u pravu u sporu. Ugovor ne zamjenjuje u potpunosti unutrašnji procesni zakon — on postavlja uslove priznanja i opšti okvir postupka, dok konkretan sud kojem se obraća i detalje samog postupka određuje unutrašnje zakonodavstvo svake od zemalja.
U Srbiji pitanje priznanja stranih, pa tako i crnogorskih sudskih odluka i dalje reguliše „Zakon o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja “ (ZRSZ) — zakon iz 1982. godine („Sl. list SFRJ“, br. 43/82 i 72/82), sa posljednjim izmjenama iz 2006. godine („Sl. glasnik RS“, br. 46/2006). O novom, posebno izrađenom zakonu o međunarodnom privatnom pravu u Srbiji se govori već dugi niz godina, ali on prema stanju iz 2026. godine još uvijek nije usvojen — ZRSZ formalno ostaje na snazi, i baš na njega, a ne na tekst ugovora, oslanja se procesna strana priznanja. Nadležan sud je Viši sud za opšte građanske predmete, odnosno Privredni sud za sporove između privrednih društava; sam postupak vodi se kao vanparnični postupak — dakle, ne kao redovna parnica, nego kao pojednostavljeno razmatranje na osnovu dokumentacije, gdje sud provjerava samo formalne uslove. Rješenje suda o priznanju može se pobijati žalbom u roku od 15 dana od dana dostavljanja.
Crxa Gora za ovo pitanje ima drugi, noviji zakon — „Zakon o međunarodnom privatnom pravu“ iz 2013. godine („Sl. list CG“, br. 1/2014, sa izmjenama), koji je 2014. godine u Crnoj Gori u potpunosti zamijenio pandan istog tog ZRSZ, naslijeđenog obje zemlje iz bivše Jugoslavije. Uslovi priznanja u njemu (članovi 142–147: potvrda pravosnažnosti, pravo na odbranu — član 143, nepostojanje isključive nadležnosti crnogorskog suda — član 144, saglasnost sa javnim poretkom — član 147) u velikoj mjeri ponavljaju logiku člana 27 ugovora. Nadležan je sud čijoj bi mjesnoj i stvarnoj nadležnosti pripadao istovrsni spor unutar Crne Gore (član 152); rješenje po zahtjevu za priznanje može se pobijati žalbom u roku od 30 dana — dvostruko duže nego u Srbiji.
| Srbija | Crna Gora | |
|---|---|---|
| Važeći zakon | ZRSZ, 1982 (posl. izm. 2006) | Zakon o MPP, 2013/2014 |
| Nadležan sud | Viši sud / Privredni sud | sud odgovarajuće nadležnosti |
| Vrsta postupka | vanparnični postupak | sličan vanparnični postupak |
| Rok za žalbu | 15 dana | 30 dana |
Ugovor iz 2009. godine iznad ova dva različita unutrašnja zakona postavlja jedinstven, uži skup uslova (član 27) i jedinstveno pojednostavljenje za bračne sporove (član 28) — baš oni, a ne šire osnove za odbijanje po unutrašnjem zakonu, primjenjuju se kada odluka dolazi baš iz druge zemlje potpisnice ugovora.
Postoji važna napomena baš za predmete naplate izdržavanja. Crna Gora od 2015–2017, a Srbija od 2020–2021 godine — obje su postale strane ugovornice posebne Haške konvencije iz 2007. godine o međunarodnom namirenju izdržavanja djece i drugih oblika porodičnog izdržavanja. Za Crnu Goru konvencija važi od 1. januara 2017. godine (pristupanje od 2. decembra 2015. godine), za Srbiju — od 1. februara 2021. godine (ratifikacija od 23. oktobra 2020. godine). Ova konvencija uspostavlja sopstveni, savremeniji mehanizam — preko određenih centralnih organa svake zemlje, koji sami razmjenjuju dokumenta i zahtjeve, bez potrebe da strana lično pokreće klasičan sudski postupak priznanja. U praksi, za naplatu izdržavanja dosuđenog od srpskog suda od dužnika koji živi u Crnoj Gori (ili obrnuto), danas postoje dva puta: redovan postupak priznanja po ugovory od 2009. godine (članovi 26–31) ili obraćanje preko centralnog organa po Haškoj konvenciji iz 2007. godine. Drugi put je za tipičan predmet izdržavanja obično pogodniji, jer ne zahtijeva angažovanje advokata u drugoj zemlji radi podnošenja zahtjeva — dovoljno je obratiti se sopstvenom nacionalnom centralnom organu.
Za ilustraciju cijelog postupka uzmimo čestu situaciju: srpski sud je donio odluku o naplati duga od dužnika čija je jedina značajpnija imovina stan u Crnoj Gori (na primjer, u projektu Zen Gardens). Srpska odluka sama po sebi nema pravno dejstvo u Crnoj Gori — niko tamo nije dužan da je izvrši dok ne prođe postupak priznanja. Povjerilac podnosi zahtjev za priznanje nadležnom crnogorskom sudu, prilažući potvrdu srpskog suda o pravosnažnosti odluke; sud provjerava uslove iz člana 27 ugovora (bez preispitivanja predmeta po suštini) i donosi rješenje o priznanju. Ali time se stvar ne završava: priznanjem srpska odluka postaje „sopstvena“, crnogorska po snazi, ali stvarno namirenje potraživanja iz stana — zaplena, prodaja na javnoj licitaciji — to je već poseban postupak po crnogorskom Zakonu o izvršenju i obezbjeđenju, koji počinje tek pošto je odluka priznata. Priznanje i izvršenje (u užem smislu — stvarna prinudna naplata) su dva uzastopna, a ne jedan te isti korak.
Tri ograničenja koja vrijedi znati unaprijed. Prvo, ugovor ne ukida izvršni postupak kao takav — on samo uklanja potrebu da se ponovo vodi parnica o suštini spora u drugoj zemlji. Drugo, član 27(b) izričito zadržava isključivu nadležnost — ako se, na primjer, spor tiče stvarnih prava na nepokretnost u Crnoj Gori (kao u članku o nasljeđivanju stana), baš crnogorski sud ima isključivu nadležnost, i srpska odluka o takvom pitanju u načelu se ne priznaje u Crnoj Gori, bez obzira na ostale uslove. Treće, ugovor obuhvata sudske (i, posebno, arbitražne) odluke — a ne bilo kakve upravne akte; odluka, na primjer, poreskog organa jedne zemlje ne spada pod dejstvo članova 26–32 i priznaje se (ako se uopšte priznaje) po sasvim drugim pravilima.
Veza sa nasljeđivanjem (članovi 24–25 istog ugovora) je direktna: ako je ostavinski spor stigao do suda u jednoj od zemalja i po njemu je donesena odluka, dalje priznanje te odluke u drugoj zemlji ide već po pravilima baš ovog, a ne nasljednog poglavlja ugovora. Sa legalizacijom dokumenata (član 21, već zasebno obrađen) veza nije samo susjedstvo u tekstu, nego i sadržinska: potvrda suda o pravosnažnosti odluke, koju član 30 zahtijeva priložiti uz zahtjev za priznanje, takođe je zvanična isprava suda jedne strane ugovornice namijenjena upotrebi pred organima druge, pa se i na nju odnosi isto oslobođenje od legalizacije po članu 21 — samu tu potvrdu nije potrebno posebno ovjeravati apostilom. Sa ostalim temama klastera — penzijama, zdravstvenim osiguranjem, osiguranjem od povreda na radu — direktne veze nema: tamo se primjenjuje poseban sporazum o socijalnom osiguranju iz 2008. godine, a ne ugovor o pravnoj pomoći iz 2009. godine.
Srpska sudska odluka u Crnoj Gori (i crnogorska u Srbiji) ne priznaje se automatski, ali ni po opštim, težim pravilima za odluke iz bilo koje treće zemlje — za to postoji poseban, jednostavniji mehanizam u članovima 26–32 ugovora iz 2009. godine, sa šest formalnih uslova za obične građanske odluke i potpuno bez provjere za odluke o bračnim sporovima. Procesna strana ipak ostaje unutrašnja stvar svake zemlje — u Srbiji je to Viši ili Privredni sud po zastarjelom, ali važećem zakonu iz 1982. godine, u Crnoj Gori — sud po savremenom zakonu iz 2014. godine. A za predmete izdržavanja od 2020-ih godina postoji i sasvim poseban, pogodniji put preko Haške konvencije iz 2007. godine. Konačna naplata je već van okvira priznanja — poseban korak po unutrašnjem izvršnom zakonu zemlje u kojoj se imovina nalazi.
Izvori