U poglavlju sporazuma o socijalnom osiguranju između Srbije i Crne Gore posvećenom povredama na radu i profesionalnim bolestima — pet članova umjesto jednog, kao što je slučaj kod nezaposlenosti. I logika je ovdje složenija nego „staž se sabira, ostalo po mjestu obraćanja”: za zdravstvenu pomoć i novčano davanje po povredi na radu ili profesionalnoj bolesti ne odgovara nužno zemlja u kojoj čovjek živi ili je podnio zahtjev, nego zemlja u kojoj se dogodila nesreća ili u kojoj je obavljan posljednji štetni rad koji je izazvao profesionalnu bolest. A dalje, kao i kod penzija, nezaposlenosti i zdravstva, uključuje se isključivo unutrašnje zakonodavstvo svake zemlje — i ono je kod obje zemlje primjetno velikodušnije prema povrijeđenima na radu nego prema običnim bolesnicima.
Poglavlje sporazuma o povredama na radu i profesionalnim bolestima sadrži pet članova, ne jedan kao kod nezaposlenosti. Novčano davanje po povredi na radu ili profesionalnoj bolesti određuje nosilac one zemlje u kojoj se povreda dogodila ili u kojoj je obavljan posljednji štetni rad — a ne nužno zemlje prebivališta ili zemlje u kojoj se podnosi zahtjev. Zdravstvena pomoć, s druge strane, pruža se u zemlji boravka po uobičajenom principu „kao da ste tamo osigurani”. A kada je riječ o konkretnim iznosima — obje zemlje, i Srbija i Crna Gora, po unutrašnjem zakonu plaćaju povredu na radu znatno velikodušnije nego običnu bolest.
Poglavlje 3 sporazuma između Srbije i Crne Gore o socijalnom osiguranju (na snazi od 01.01.2008, Sl. glasnik RS 102/07) zove se „Povrede na radu i profesionalne bolesti” i sastoji se od članova 22–26. Za poređenje: poglavlje o nezaposlenosti ima samo jedan član — 27. Ovdje je pet članova jer je sama situacija složenija: treba posebno riješiti ko plaća liječenje, ko plaća novčano davanje, šta se smatra povredom na putu na posao i šta se dešava ako se profesionalna bolest ispolji tek poslije preseljenja.
Član 22 posebno rješava granični slučaj: ako osoba s prebivalištem u jednoj zemlji zadobije povredu na putu do mjesta novog zaposlenja (po ugovoru o radu ili kao samozaposlena osoba) u drugoj zemlji — povreda se smatra nastalom na teritoriji upravo te, druge zemlje, i pokriva se na teret njenog nosioca osiguranja. Isto važi i u suprotnom smjeru: ako se povreda dogodi odmah po prestanku rada, na putu kući, i to je osigurani slučaj. Preseljenje radi posla u drugu zemlju sporazuma, dakle, ne ostavlja čovjeka bez zaštite baš u trenutku kada je fizički još „između” dva sistema.
Član 23 funkcioniše po već poznatom principu, istom koji smo opisali kod opšteg zdravstvenog dijela sporazuma: osoba s pravom na zdravstvenu pomoć po povredi ili profesionalnoj bolesti može je koristiti u drugoj državi ugovornici na teret lokalnog nadležnog nosioca — „kao da je kod njega osigurana”. Posebna zaštita po administrativnom dogovoru: za skupe proteze, pomagala ili usluge iznad 150 eura potrebna je unaprijed odvojena dvojezična saglasnost.
Član 24 rješava manje očigledno pitanje — šta ako se bolest izazvana uslovima rada ne ispolji odmah. Uslovi za odobrenje davanja smatraju se ispunjenim ako je bolest prvi put utvrđena na teritoriji druge države ugovornice, ili ako se vrijeme rada u štetnim uslovima u drugoj zemlji ipak uračunava u ukupni staž štetnog rada. Drugim riječima, profesionalna bolest se ne „poništava” zbog preseljenja: bitno nije u kojoj je zemlji postavljena zvanična dijagnoza, nego to da se staž štetnog rada u obje zemlje računa zajedno.
Ovdje je glavna razlika ovog poglavlja od svih ostalih dijelova sporazuma. Član 25 utvrđuje: novčano davanje po povredi na radu ili profesionalnoj bolesti određuje nosilac one zemlje na čijoj je teritoriji nastala povreda, odnosno u kojoj je obavljan posljednji rad koji je izazvao profesionalnu bolest. To nije nužno zemlja u kojoj čovjek stalno živi, niti nužno zemlja kojoj podnosi zahtjev — nego upravo zemlja stvarnog mjesta rada u trenutku povrede.
Posebno je riješen slučaj pogoršanja stanja poslije preseljenja: ako osoba već prima davanje od nosioca prve zemlje, a zatim rad u drugoj zemlji dovede do pogoršanja iste profesionalne bolesti — prvi nosilac nastavlja da isplaćuje raniji iznos, a drugi doplaćuje samo razliku između novog, uvećanog iznosa davanja i onoga što bi pripadalo po njegovim sopstvenim pravilima za takvu bolest. Sporazum time ne dozvoljava ni da se izgubi već određeno davanje pri preseljenju, ni da se dobije dvostruka naknada za isto pogoršanje.
Član 26 — proceduralan, ali važan: ako je povreda na radu državljanina ili osiguranika jedne zemlje, zadobijena na teritoriji druge zemlje, dovela ili mogla dovesti do smrti, nadležni nosilac je dužan da bez odlaganja obavijesti diplomatsku misiju ili konzularno predstavništvo prve zemlje. U jedinom članu poglavlja o nezaposlenosti takve odredbe nema — obaveza obavještavanja konzulata propisana je baš za povrede na radu.
Kao i u ostalim poglavljima, sporazum rješava pitanje prava na davanje i toga na čiji je to teret, ali ne utvrđuje jedinstvenu formulu obračuna — ona je u potpunosti unutrašnja stvar svake zemlje. I ovdje obje zemlje imaju važnu zajedničku crtu: povreda na radu i profesionalna bolest gotovo svugdje daju znatno povoljnije uslove nego obična bolest.
Zakon o zdravstvenom osiguranju (Sl. glasnik RS 25/2019 i 92/2023), član 51, definiše povredu na radu široko: to je povreda nastala u prostornoj, vremenskoj i uzročnoj vezi s obavljanjem posla, izazvana neposrednim mehaničkim, fizičkim ili hemijskim djelovanjem, naglom promjenom položaja tijela, iznenadnim naprezanjem ili drugom naglom promjenom fiziološkog stanja organizma — ovdje spadaju i povrede na putu na posao i profesionalne bolesti nastale usljed dugotrajnog djelovanja štetnih uslova rada.
Kod obične bolesti naknada za prvih 30 dana (na teret poslodavca) iznosi najmanje 65% prosječne zarade u prethodnih 12 mjeseci po Zakonu o radu. Za slučaj povrede na radu ili profesionalne bolesti Zakon o zdravstvenom osiguranju predviđa izuzetak: naknada je 100% od osnovice obračuna od prvog dana nesposobnosti za rad, i, za razliku od obične bolesti, gdje poslije 30 dana isplatioca postaje Republički fond zdravstvenog osiguranja (RFZO), kod povrede na radu poslodavac nastavlja da snosi te troškove iz sopstvenih sredstava tokom cijelog perioda nesposobnosti za rad. Izvori se razlikuju u tačnom broju člana zakona o zdravstvenom osiguranju koji propisuje ovu normu (navode i član 95, i član 101) — samo pravilo (100% od prvog dana, na teret poslodavca) potvrđeno je s nekoliko nezavisnih izvora podjednako.
Ako povreda dovede do trajne invalidnosti, na scenu stupa Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju. Ovdje je razlika u odnosu na uobičajen slučaj posebno uočljiva:
— Po članu 25, pravo na invalidsku penziju kod invalidnosti izazvane povredom na radu ili profesionalnom bolešću nastaje bez obzira na dužinu staža osiguranja — dok je za invalidnost iz drugih uzroka potreban minimum pet godina staža osiguranja.
— Po članu 69, stav 2, pri obračunu visine invalidske penzije za slučajeve izazvane povredom na radu ili profesionalnom bolešću, pri utvrđivanju ličnih bodova računa se 40 godina penzijskog staža — bez obzira na to koliko je godina osoba stvarno odradila. To bitno uvećava konačan iznos u poređenju s uobičajenom invalidnošću, gdje se staž dodaje po starosnoj skali, a ne izjednačava s cijelim radnim vijekom.
— Po članu 27, ako je smrt nastupila usljed povrede na radu ili profesionalne bolesti, članovi porodice stiču pravo na porodičnu penziju bez obzira na dužinu penzijskog staža preminulog.
Zakon o obaveznom zdravstvenom osiguranju u aktuelnoj redakciji iz 2024. godine, član 40, utvrđuje opšte pravilo: naknada zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad iznosi najmanje 70% od osnova za naknadu. Ali isti član, stav 3, za slučajeve profesionalne bolesti i povrede na radu podiže tu granicu na 100% od osnova — jednako kao kod komplikacija u trudnoći i dobrovoljnog davanja organa i tkiva.
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Crne Gore odražava gotovo istu logiku kao srpski:
— Po članu 37, pravo na invalidsku penziju kod invalidnosti izazvane povredom na radu ili profesionalnom bolešću nastupa bez obzira na dužinu staža osiguranja — za razliku od invalidnosti iz drugih uzroka, gdje važe starosni i stažni pragovi.
— Po članu 39, stav 1, visina invalidske penzije za takve slučajeve određuje se u visini starosne penzije koja bi pripadala pri 40 godina penzijskog staža — dakle, crnogorski zakon koristi tačno istu cifru od 40 godina kao i srpski, iako se formulacije i struktura zakona razlikuju.
— Po članu 40, kod djelimične invalidnosti usljed povrede na radu isplaćuje se 75% pune invalidske penzije.
Kada se oba zakona nezavisno jedan od drugog slažu na istoj cifri — to, naravno, nije slučajnost po duhu (oba su izrasla iz zajedničkog jugoslovenskog sistema socijalnog osiguranja), ali ipak treba imati na umu: riječ je o dva različita zakona, i njihove dalje izmjene nisu obavezne da ostanu usklađene.
Administrativni dogovor o sprovođenju sporazuma (minrzs.gov.rs) opisuje proceduru za zdravstveni dio kroz upućivanje: član 19 administrativnog dogovora izričito navodi da se na slučajeve iz člana 23 sporazuma (zdravstvena pomoć po povredi) primjenjuje član 5 istog administrativnog dogovora — dakle isti mehanizam dvojezičnog obrasca koji važi i za običnu bolest ili materinstvo. Po tom mehanizmu osoba podnosi nosiocu po mjestu prebivališta ili boravišta potvrdu o pravu na davanje na utvrđenom dvojezičnom obrascu; taj obrazac izdaju nadležne jedinice nosilaca osiguranja obje zemlje, a po potrebi može biti izdat i naknadno — na zahtjev same osobe, njenog poslodavca ili nosioca po mjestu rada. Novčana davanja po članu 20 administrativnog dogovora nosioci isplaćuju korisniku neposredno, bez dodatnog posrednika. Posebnih, specifičnih baš za povrede na radu obrazaca ili rokova administrativni dogovor ne uvodi — cijela procedura potvrđivanja ide po opštim pravilima za zdravstveni dio.
Poglavlje sporazuma o povredama na radu i profesionalnim bolestima najdetaljnije je od četiri poglavlja dijela o socijalnom osiguranju između Srbije i Crne Gore: posebno rješava povredu na putu do novog posla, zdravstvenu pomoć u drugoj zemlji, profesionalnu bolest odloženu u vremenu, pravilo „plaća zemlja povrede, ne zemlja prebivališta” i čak obavezu da se obavijesti konzulat u teškim slučajevima. Ali konkretni iznosi i pravila ponovo ostaju unutrašnja stvar svake zemlje — i ovdje Srbija i Crna Gora imaju iznenađujuće sličnu logiku: povreda na radu ili profesionalna bolest gotovo udvostručuju naknadu u poređenju s običnom bolešću (100% umjesto 65–70%) i ukidaju uslov o minimalnom stažu osiguranja pri određivanju invalidske ili porodične penzije.
Izvori