Kratak odgovor: skoro uvijek — ne. Između Srbije i Crne Gore od 2009. godine važi poseban dvostrani ugovor o pravnoj pomoći, i jedan njegov član izričito oslobađa zvanična dokumenta jedne zemlje od bilo kakve dodatne ovjere za upotrebu pred organima druge. To nije opšte pravilo Haške konvencije o apostilu (obje zemlje su njene članice, ali apostille je upravo oblik takve ovjere) — to je posebno, jednostavnije pravilo baš za odnose Srbije i Crne Gore, koje apostille ukida u potpunosti, a ne samo olakšava njegovo dobijanje.
Srpsko javno dokumenta — uvjerenje, izvod iz matične knjige, sudska odluka, ovjerena punomoć — po pravilu ne treba apostille da bi bilo prihvaćeno pred crnogorskim organom. Osnov nije Haška konvencija, nego član 21 dvostranog ugovora Srbije i Crne Gore o pravnoj pomoći iz 2009. godine: dokumenta suda ili drugog nadležnog organa jedne strane, sa potpisom i pečatom, ne treba dodatno ovjeravati za upotrebu pred organima druge strane. Prevod po pravilu takođe nije potreban — srpski jezik je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori po njenom sopstvenom Ustavu. Jedini značajan izuzetak — priznavanje diplome, koje rješava sadržaj obrazovanja, a ne pitanje legalizacije papira.
Posebnog ugovora baš o apostilu između Srbije i Crne Gore nema — i nije ni potreban. Pitanje je riješeno članom unutar šireg dokumenta: „Ugovor između Republike Srbije i Crne Gore o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima“, potpisan 29.05.2009. u Podgorici, objavljen u „Službenom glasniku RS — Međunarodni ugovori“ br. 1 od 21.05.2010. Član 49 ugovora dopušta njegovu privremenu primjenu od dana potpisivanja — što znači da pravilo praktično važi sve ove godine, a Crna Gora ga takođe vodi kao važeći ugovor. Ugovor je građen kao okvirni dokument na nekoliko desetina članova: posebno — oslobođenje od sudskih troškova, posebno — tok građanskog postupka, posebno — nasljeđivanje (taj dio je već obrađen u članku o nasljeđivanju stana između dvije zemlje), posebno — priznavanje i izvršenje sudskih odluka. Legalizacija dokumenata — to su članovi 21 i 22, tačno u sredini građanskog dijela.
Formulacija člana 21 („Oslobođenje od legalizacije“) glasi ovako: javne isprave koje je sastavio ili izdao sud ili drugi nadležni organ jedne strane ugovornice, snabdjevene potpisom i službenim pečatom, ne treba dalje ovjeravati radi upotrebe pred organima druge strane ugovornice. Isto važi i za privatne isprave, ako ih je već ovjerio sud ili drugi nadležni organ — uključujući ovjerene prepise kako javnih, tako i privatnih isprava. Drugim riječima, pod oslobođenje spadaju ne samo uvjerenja i rješenja državnih organa, nego i, na primjer, punomoć ovjerena kod nadležnog organa u Srbiji — ako ju je ovjerio sud ili ovlašćeni organ, biće prihvaćena u Crnoj Gori bez apostila.
Član 22 ide dalje od prostog „ne treba ovjera“ i utvrđuje: javne isprave koje su izdali nadležni organi jedne strane ugovornice imaju pred organima druge strane ugovornice istu dokaznu snagu kao i sopstvene, domaće javne isprave. To znači da srpsko uvjerenje pred crnogorskim organom nije „strani papir koji tek treba provjeriti“, nego po svojoj pravnoj snazi jednako crnogorskom.
Pravilo važi za svako dokument koje je izdao sud ili državni organ (ili ovjerio notar/sud, ako je dokument privatno). U praksi za osobu koja se seli iz Srbije to je najčešće: uvjerenje o nekažnjavanju — standardni uslov pri prijavi privremenog boravka u Crnoj Gori; izvodi iz matičnih knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih; odluke srpskih sudova, uključujući ostavinske postupke; i punomoć ovjerena u Srbiji — na primjer, za predstavnika koji u Crnoj Gori u vaše ime potpisuje ugovor o kupov�odaji stana, dok vi fizički ostajete u Srbiji. Sve je to javna ili ovjerena privatna isprava u smislu člana 21, i sve to crnogorski organ mora primiti bez apostila, ako na dokumentu stoje potpis i pečat organa koji ga je izdao.
Za poređenje — koliko bi to koštalo bez ugovora: taksa za apostille u samoj Srbiji iznosi 2100–2600 dinara po dokumentu (otprilike 18–22 eura po kursu 2026. godine), postupak u većini sudova traje jedan dan, najkasnije 24 sata, plus posebno se plaća prevod kod sudskog tumača ako je potreban za zemlju odredišta. To nije jednokratni trošak: apostille treba na svako pojedinačno dokument, i ako se za boravišnu dozvolu ili kupovinu stana skuplja paket od četiri-pet papira, nakupi se i vrijeme na redu u sudu, i primjetan iznos. Za Crnu Goru taj trošak i taj dan (ponekad i nekoliko dana, ako sud nije u rodnom gradu) jednostavno ne postoji — dokument se predaje odmah, sa potpisom i pečatom organa koji ga je izdao, bez odlaska u sud po posebnu oznaku.
Najuočljivije pravilo radi na najčešćem dokumentu pri preseljenju — uvjerenju o nekažnjavanju, koje srpsko MUP izdaje na zahtjev i koje po opštoj praksi važi najduže 6 mjeseci. Za prijavu privremenog boravka u Crnoj Gori ta potvrda spada u standardni paket dokumenata. Bez ugovora iz 2009. put bi izgledao ovako: dobiti uvjerenje u Srbiji → odnijeti u sud po apostille (dan, taksa) → po potrebi — ovjeren prevod → i tek onda predati crnogorskom MUP-u. S ugovorom je put kraći za cio jedan korak: uvjerenje sa potpisom i pečatom srpskog MUP-a predaje se crnogorskom MUP-u direktno, bez apostila — baš zato što oba ministarstva spadaju u „organe“ strana ugovornica u smislu člana 21, a ne u instance koje su jedna drugoj strane.
Ugovor oslobađa od legalizacije, ali ne kaže ništa o prevodu — to su dva različita pravna pitanje. Ovdje pomaže član 13 Ustava Crne Gore: službeni jezik u zemlji je crnogorski, ali srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik su takođe u službenoj upotrebi, a ćirilično i latinično pismo su ravnopravni. U praksi to znači da srpsko dokument — bilo ćirilicom, bilo latinicom — ne treba prevod na crnogorski za predaju državnom organu: jezik je i onako u službenoj upotrebi. Ovo se ne izvodi direktno iz ugovora iz 2009. godine — to je zaseban, samostalan osnov, ustavna norma same Crne Gore.
Dva važna ograničenja, da se ne stvore pogrešna očekivanja. Prvo, član 21 oslobađa od legalizacije — a ne od priznavanja. Diploma o obrazovanju je takođe javna isprava, i formalno se njena vjerodostojnost priznaje isto kao kod bilo kog drugog srpskog uvjerenja. Ali da bi diploma „zaradila“ u Crnoj Gori (za zapošljavanje ili nastavak obrazovanja), potrebna je posebna procedura priznavanja — sama nostrifikacija, koja provjerava ne vjerodostojnost papira, nego sadržaj obrazovanja. To je zaseban zadatak, obrađen u članku o priznavanju srpske diplome u Crnoj Gori — tamo važi svoj zakon i sopstveni regionalni sporazum Berlinskog procesa, član 21 s tom procedurom nema veze. Isto važi i za regulisane profesije poput ljekara, stomatologa ili arhitekte — pristup samoj profesiji tamo rješavaju posebne, složenije procedure, a ne član o legalizaciji dokumenta.
Drugo, oslobođenje djeluje „pred organima“ strane ugovornice — to jest pred državnim strukturama (MUP, sud, katastar, matičar). Privatna kompanija — banka, osiguravajuće društvo, poslodavac — nije obavezana ugovorom i ima pravo, po sopstvenim internim pravilima, da zatraži prevod ili sopstvenu ovjeru, iako u praksi za dokumenta iz Srbije to rijetko biva potrebno. Ako crnogorski službenik ipak, iz neznanja, zatraži apostille na dokument koji jasno spada pod član 21 — može se direktno pozvati na broj ugovora i član: „Ugovor između Republike Srbije i Crne Gore o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima, čl. 21“ — to je važeći međunarodni ugovor, objavljen u zvaničnom izdanju, a ne privatno tumačenje.
Sa nasljeđivanjem stana u Crnoj Gori ovaj član ima direktnu vezu: pravila samog ostavinskog postupka između dvije zemlje propisana su u članovima 24–25 istog ugovora iz 2009. godine, doslovno pored članova o legalizaciji. A sa ostalim temama klastera veza je drugačija, i vrijedi je iskreno formulisati: penzije, zdravstveno osiguranje, naknada za nezaposlene, povrede na radu, priznavanje diplome i ulazak ličnom kartom regulisani su svaki svojim posebnim sporazumom, a ne ovim ugovorom o pravnoj pomoći. Ali član 21 je formulisan široko — oslobađa od legalizacije bilo koju javnu ispravu jedne zemlje „za upotrebu pred organima“ druge, a ne samo dokumenta koja se tiču baš ovog ugovora. Zato se u praksi primjenjuje svuda gdje je tokom prijave za penziju, zdravstveno osiguranje ili boravišnu dozvolu potrebno priložiti običnu srpsku potvrdu — o rođenju, braku ili nekažnjavanju: ta potvrda prolazi bez apostila ne zato što tako piše u profilnom sporazumu o penzijama ili zdravstvu, nego zato što je tako u osnovi ustrojen član 21 ugovora o pravnoj pomoći. Priznavanje diplome ostaje jedina tema klastera gdje stvar nije u vjerodostojnosti papira, nego u sadržaju obrazovanja, i član 21 tu zaista nema uticaja.
Za srpsko dokument koje treba predati crnogorskom državnom organu, apostille u velikoj većini slučajeva nije potreban — to proizlazi direktno iz člana 21 dvostranog ugovora iz 2009. godine o pravnoj pomoći, a ne iz opšteg pravila Haške konvencije. Prevod takođe po pravilu nije potreban — srpski jezik je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori po njenom sopstvenom Ustavu. Od ovog pravila postoji samo jedan značajan izuzetak po suštini — priznavanje diplome o obrazovanju, koje se rješava posebnom procedurom, a ne članom o legalizaciji.
Izvori